Unutarnji kritičar kao (ne)prijatelj

Prosječno vrijeme čitanja: 6 minuta

Može se činiti kao da nam unutarnji kritičar ponekad pomaže - tjera nas da se više trudimo i popravimo. To je za mnoge istina, što nikako ne znači da je to ujedno najbolji i jedini put do cilja. Ljudi uglavnom teško podnose kritiku ukoliko ona nije konstruktivna, uglavnom je uvredljiva i može crpiti našu energiju i vjeru u sebe. Ako je unutarnji kritičar jedini unutarnji glas koji slušamo, on postaje naš najveći neprijatelj i prijetnja mentalnom zdravlju.

Upravo zato te kroz ovaj članak vodim kroz sljedeće:

  • VJEŽBA: Analiza samogovora

  • Tko i što je unutarnji kritičar?

  • Koja je njegova svrha?

  • Kad je unutarnji kritičar negativan?

  • Kad je unutarnji kritičar pozitivan?

  • Kako se zaštiti od unutarnjeg kritičara?

unutarnji kritičar, psihoterapija, samogovor

VJEŽBA: Analiza samogovora

Slobodno se malo zaustaviš i zapišeš (koliko želiš opširne) odgovore na sljedeća pitanja. Istraži kakav je tvoj unutarnji glas koji te vodi i priča ti o tebi kroz naredna pitanja:

  • Što pričaš sebi o sebi? Što najčešće misliš o sebi, kako se doživljavaš i opisuješ (intimno, ne drugima), što si govoriš kad se vidiš u ogledalu, što kad obavljaš svakodnevne radnje… Svaku rečenicu možeš analizirati zasebno:

    • Kakav je glas koji pritom koristiš? Grub, oštar ili blag i nježan, je li u pitanju vikanje, normalan govor ili nešto drugo, je li spor ili brz i nagao…

    • Kako se osjećaš kad si to govoriš? Ugodno ili neugodno, navedi sve osjećaje koji ti se pritom javljaju…

    • Kako ti izgleda to što si pričaš? Lijepo ili ružno, pozitivno ili negativno, je li o(bes)hrabrujuće, koliko te zadovoljava to što prepoznaješ kroz analizu…

    • Jesu li ti te riječi od nekud poznate? Tko je to rekao ili ponavljao?

    • Koliko je prisutno osuđivanje, a koliko ljubav?

Tko i što je unutarnji kritičar?

Unutarnji kritičar sam po sebi nije negativac - svi zdravi ljudi imaju taj glas u sebi. Može se također opisati i kao glas roditelja jer zapravo sadržava sve upute koje smo za života usvojili od svojih roditeljskih figura - mame, tate, baka, djedova, odgajatelja, učitelja, knjiga, filmova, medija te svih ostalih koje smo doživjeli kao autoritet i izvor za nas vrijednih informacija.

Od najranije dobi učimo što trebamo, a što ne raditi, poput: “Operi ruke“, „Pospremi za sobom“, “Napiši zadaću“, “Surađujte“… Neke od tih uputa mogu biti korisne za preživljavanje, za socijaliziranje, uspjeh, zdravlje, sreću itd.

Koja je njegova svrha?

Iako svrha unutarnjeg kritičara jest da nas zaštiti, s obzirom na to da nam može i štetiti, njegova glavna funkcija jest razvojna - upozorava nas na moguće nove neprilike i neugodnosti kao i na naša ograničenja. Nije tu da ga slijepo slušamo, već samo uzmemo u obzir i donesemo vlastitu odluku.

Kad je unutarnji kritičar negativan?

Problem jest u tome što ljudi (od kojih učimo) nisu savršena bića te čak i oni s najboljim namjerama mogu izreći nešto neprikladno i neistinito (barem ne u potpunosti). Primjerice, roditelji mogu svom djetetu govoriti da je “zločesto dijete“ dok je zapravo loše određeno djetetovo ponašanje, a ne dijete samo po sebi. Važno je kritizirati konkretno ponašanje, a ne osobu. U protivnom, dijete neće dobiti jasnu uputu što ne smije raditi, odnosno neće biti sigurno u čemu točno griješi, nego će sagraditi negativnu sliku o sebi koju će nastaviti razvijati.

Drugim riječima, često se događa da umjesto upute dobijemo komentar, koji može uključivati omalovažavanje i (neučinkovit) pokušaj kontroliranja što umanjuje samopoštovanje i odbacuje postojeće sposobnosti. Ako unutarnji kritičar krene osuđivati i vrijeđati na osobnoj razini, više nema zdravu ulogu, već nas vodi prema samouništenju. Dakle, postaje negativan kad nas sprječava da mislimo dobro o sebi i drugim ljudima. Primjerice, kad mislimo da smo loši, glupi, ludi i slično.

Nažalost, može se usvojiti i praksa da zanemarujemo ona ponašanja koja jesu u redu te generaliziramo i zlostavljamo sebe i druge. Primjerice, kad si ponavljamo: „Stalno radim istu grešku!“, “Nisam sposoban za ništa!“, “Uopće ne vrijedim!“, “Nikad neću uspjeti!“, “Uvijek se zeznem“. Taj unutarnji glas na kraju bude kombinacija straha i naše prošlosti - jer donosi općenite zaključke na temelju teških iskustva koja smo imali i boji se da će se ponoviti.

Kad je unutarnji kritičar pozitivan?

Ranije spomenuta zaštitna uloga dolazi do izražaja kad unutarnji kritičar ukazuje na potencijalnu opasnost - kad kritiziramo ona ponašanja koja su stvarno nezdrava i pritom jasno razlikujemo osobu od njenog ponašanja (ili sebe od svojeg ponašanja).

Primjerice: „Moram prestati piti alkohol jer mi je teško stati kad počnem piti“ umjesto “Ja sam alkoholičar; pijanac; propalica; nemam kontrolu…“. Iako mogu biti itekako učinkoviti zbog grupne podrške, klubovi liječenih akoholičara zapravo strašno griješe kad se članovi predstavljaju i identificiraju kao (liječeni) alkoholičari. Upravo zato se naziv “alkoholičar” polako mijenja u “osobe koje prekomjerno konzumiraju alkohol”, jednako kao i riječ “invalidi” u “osobe s invaliditetom”.

Kako se zaštiti od unutarnjeg kritičara?

Ono što ljude štiti od anksioznosti, depresije i ostalih psihičkih poteškoća, jest to što uz taj kritički glas, u sebi koriste (dodaju) i jedan njegujući. Svrha njegujućeg unutarnjeg glasa jest da vodimo brigu o sebi, pomažemo si, opraštamo, umirujemo, hrabrimoKad se volimo, ne možemo se osuđivati. Taj unutarnji glas (dio nas) se jednako kao i kritički, može razvijati za vrijeme odrastanja kada imamo odgovarajuću podršku koju učimo imitirati, odnosno prakticirati. Međutim, kad ta podrška izostaje, kad su djeca prepuštena sama sebi i stalnoj kritici, uče sama sebe kritizirati bez ikakvih zaštitnih mehanizama.

Nitko se ne rađa loš i nitko ne postaje loš bez razloga, jednako kao što nitko ne mora ostati loš(e) ako to ne želi. To kako razgovaraš sa sobom i kako se doživljavaš je sasvim normalno s obzirom na to kakva iskustva su te kroz život pratila, a sve to može biti daleko od istine i tvog pravog potencijala.

Ono najvažnije što ti želim poručiti jest da unutarnji samogovor nije objektivna istina već se uči i bira te je isti uvijek moguće razvijati, odnosno promijeniti, negativnog nadjačati pozitivnim, kritičkog njegujućim.

Unutarnji kritičar nikad neće nestati, no s vremenom može izgubiti grubost i snagu koju možda ima. Umjesto da kontrolira tebe, ti možeš naučiti kontrolirati njega tako da samo ukazuje na opasnost ili propust bez osuđivanja i straha, bez poticanja neugodnih emocija. Pronađi i razvijaj nježan i stabilan unutarnji glas koji pobjeđuje tvojeg unutarnjeg kritičara. Taj novi glas koji je brižniji i razumniji, bit će važna protuteža kritičaru i puno veća podrška i vjetar u leđa da učiniš sve što želiš i možeš.

Mnogi to već rade automatski jer su imali kvalitetnu podršku tijekom odrastanja, no nitko se s time ne rađa, to je vještina koja se uči. Kad roditelji i ostali podbace u toj ulozi, postoje stručnjaci koji u tome pomažu - sve se može naučiti i uvježbati kroz psihoterapiju. Ako želiš saznati kako, klikni ovdje.

Previous
Previous

Formula: Kako se zauzeti za sebe i učinkovito komunicirati

Next
Next

Koči te uspoređivanje s onima koji imaju manje?