Koči te uspoređivanje s onima koji imaju manje?

Prosječno vrijeme čitanja: 4 minute

Često čujem od svojih klijenata da kad se žele zauzeti za sebe, tražiti nešto što trebaju ili se jednostavno požaliti, da se krenu uspoređivati s drugima koji imaju manje od njih. To ih dovodi do toga da se osjećaju krivo i onda odustanu od svog nauma.

Tu praksu uspoređivanja uglavnom nauče od svojih roditelja koji su tim pristupom zapravo na pogrešan način postavljali granice, jer radi se o emocionalnoj manipulaciji. Evo nekoliko primjera:

• “Druga djeca umiru od gladi jer nemaju dovoljno hrane, a ti tu ne možeš pojesti par zalogaja!”

• “Ne možeš to dobiti, imaš stotinu igračaka, druga djeca nemaju ništa!“

• “Postoje djeca koja nemaju roditelje, a ti si takav prema svojima!“

U nastavku članka doznaj:

• Kad je i kad nije u redu uspoređivanje s drugima?

• Zašto nas uspoređuju s onima koji imaju manje?

• Što dijete na temelju toga zaključuje?

• Što roditelji mogu učiniti umjesto uspoređivanja?

• Što možeš učiniti za sebe?

Zagreb, 2017.

Kad je i kad nije u redu uspoređivanje s drugima?

U redu je usporediti se s onima koji imaju manje sreće u životu, ako želimo jačati u sebi ugodne osjećaje poput zadovoljstva i zahvalnosti za ono što imamo, da to ne uzimamo „zdravo za gotovo“ nego da to cijenimo i budemo zbog toga sretni(ji).

Međutim, uspoređivanje s drugima nije zdravo ako u nama izaziva neugodne osjećaje poput srama, krivnje, tuge... Isto tako nije u redu da uspoređivanje s drugima služi (samo)ograničavanju, odnosno uskraćivanju materijalnih stvari, a pogotovo ako su u pitanju nematerijalne poput ljubavi, razumijevanja, podrške... Mnogi si zbog toga također uskraćuju vrijeme za sebe, kvalitetan odmor, pauzu od posla, nagradu i slično, što u konačnici može dovesti do sagorijevanja i unutarnjeg nezadovoljstva, čak i depresije.

Razlika u reakcijama javlja se zbog načina na koji se nešto kaže kao i zbog trenutka u kojem se to izgovori.

Do prvih, pozitivnih reakcija dolazimo onda kad su ljudske potrebe relativno zadovoljene te kad osoba ima mogućnost izbora - hoće li ili ne razmišljati o tome kako je zapravo drugima, a kako njoj - kad to bude ponuđeno kao ideja da si uljepša dan.

S druge strane, ako uspoređivanje bude nametnuto grubim tonom u trenutku kad nešto želimo ili trebamo i onda to ne dobijemo, reakcija će svakako biti negativna.

Zašto nas uspoređuju s onima koji imaju manje?

Stvar je u tome da ljudi (nažalost) teško priznaju da nešto ne žele, ne znaju ili ne mogu drugima dati pa onda krenu uspoređivati kako bi zaštitili i opravdali sebe, u pravilu ne shvaćajući koliko štete mogu time nanijeti drugoj osobi.

Roditelji tu taktiku često koriste u najboljoj namjeri, čini im se to kao “efikasna” odgojna mjera za postavljanje granica, no radi se samo o strategiji da postignu ono što ONI u tom trenutku žele – nešto ne dati, ne kupiti, ne uložiti svoje vrijeme… Često za to imaju „dobar“ razlog – nemaju strpljenja, nemaju novaca, nemaju vremena, ne znaju za drugi način, smatraju da dijete pretjeruje ili ne zaslužuje nešto itd. No kad se ti razlozi prešute, odnosno ne iskomuniciraju pravilno, posljedice mogu biti vrlo nepovoljne.

Što dijete na temelju toga zaključuje?

Roditelji uglavnom nisu nimalo svjesni da dijete zbog tog uspoređivanja (s onima koji imaju manje prilika u životu), može zaključiti da nije važno i da nije vrijedno roditeljeve pažnje, da ne zaslužuje ono što treba i da bi bilo najbolje da ne misli na sebe, da treba više misliti na druge nego na sebe, odnosno postaviti sebe na zadnje mjesto te da će moći učiniti nešto za sebe tek kad zadovolji sve druge – kad svijet bude idealan što zapravo znači – nikad.

To dakle rezultira time da se ljubav prema sebi počinje doživljavati kao sebičnost, što je netočno i nezdravo. Misliti isključivo na sebe jest sebično, no svaki čovjek je u određenoj mjeri primoran, dužan i odgovoran misliti na sebe. Isto tako, da bismo mogli zaista voljeti druge i kvalitetno brinuti za njih, potrebno je najprije voljeti sebe i brinuti o sebi.

Što roditelji mogu učiniti umjesto uspoređivanja?

Postoje bolji načini da se neki zahtjev djeteta odbije - da se iskreno objasni i pruži valjan razlog zašto kažemo "NE“. Za takav pristup je potrebno malo više vremena i strpljenja pa i otvorenosti, no taj trud uvijek bude pametno uložen.

Ako roditelj smatra da djetetov zahtjev nije opravdan, bilo bi super da provjeri zašto dijete misli da je njegov zahtjev u redu. Takav razgovor može roditelju dati do znanja da se ne radi o (nevažnoj) jednoj od mnogih igračaka već da je u pitanju djetetov san i strastvena želja ili potreba. Tako roditelj bolje upoznaje svoje dijete i povezuje se s njime. Također, roditelj na taj način pokazuje djetetu da je ga je spreman saslušati, da ga poštuje i voli. Zbog toga u konačnici odbijanje zahtjeva može manje boljeti, jer dijete nije bilo poniženo prilikom odbijanja nego se njegov zahtjev razmotrio te odbijen bude neopravdan zahtjev, a ne dijete osobno.

Što možeš učiniti za sebe?

Nadam se da nakon svih ovih objašnjenja shvaćaš što je i što nije zdravo u ovoj priči. Ako se prepoznaješ u nekim pogrešnim zaključcima (iz uloge djeteta), vjerojatno imaš nisko samopouzdanje i slabo brineš o sebi. Predstoji ti stoga rad na sebi, tj. razvijanje kvalitetnijeg odnosa sa sobom.

Ne moraš živjeti tuđi nesretan život, imaš pravo na vlastiti život i potrebe pa i na svoju sreću. Ne uspoređuj se s drugima ako te to spušta, koristi svoja krila i zadovolji svoje potrebe s pravim ljudima ili samostalno, jer to je u redu. Ne možeš uvijek dobiti to što želiš, ali uvijek zaslužuješ to što trebaš.

Sada razumiješ kako dolazi do ovog nepoželjnog obrasca i kako se može spriječiti. Kad taj obrazac uspoređivanja jednom pređe u naviku (u lošem trenutku na pogrešan način), nije jednostavno promijeniti se, no to je svakako moguće - dozvoli si, bit ćeš bolje i ti i svijet oko tebe. Ako ti je potrebna podrška u svemu tome, preporučujem da se uključiš u psihoterapiju - klikni ovdje za više informacija.