Kako nastaje FOBIJA i kako se rješava?
Prosječno vrijeme čitanja: 4 minute
Dosta ljudi se pomalo boji visine ili javnog nastupa, ali taj strah ih ne ometa previše u dodiru s istim jer nastoje biti realni i hrabri, jači od straha. Strah postaje fobija ako nas pojava nečeg onemogućava u aktivnostima, kad je strah naizgled jači od nas.
FOBIJA (grč. phóbos - strah, bijeg) je dakle izraženi, pretjerani i neopravdani strah zbog kojeg osoba izbjegava neki objekt, aktivnost ili situaciju.
U nastavku članka doznaj kako nastaje fobija, u čemu je problem i kako se fobija rješava.
Kratka priča za primjer kako može nastati fobija:
Odgojiteljica u vrtiću, pustila je djecu da se igraju u dvorištu. Jedan dječak, osmislio je odličnu igru za sebe - u posudicu od Cedevite prikupljao je sve pauke koje bi pronašao. Bili su mu jako zanimljivi i htio ih je imati i promatrati. Nitko iz okoline nije bio svjestan što dječak radi. Kad su se svi vratili unutra, dječak je sjeo na pod i odlučio se igrati sa svojim ulovom, pustiti pauke na pod ispred sebe. Pauci su se naravno vrlo brzo razbježali na sve strane, a ostala djeca su na to počela vrištati i penjati se na stolice i stolove. Odgojiteljica je također osjećala nelagodu zbog pauka, stoga je i ona bila preplavljena iznenadnom gomilom istih, kao i kaosom koji su djeca stvarala - vidjelo joj se na licu. Nakon početnog šoka, njezino rješenje je bilo da uplašenu djecu pošalje pa i odnese van iz prostorije. Tog dana se više nitko od njih nije vraćao unutra. Kako neka djeca zbog tog incidenta poslije nisu htjela ići u vrtić, njihova skupina je zamijenila svoj prostor s drugom skupinom.
Što je moglo stvoriti fobiju?
Dok su jedna djeca već ranije naučila bojati se pauka, njih nekoliko možda još nije imalo definiran stav po tom pitanju. U oba slučaja, događaj iz priče je kod neke djece mogao stvoriti traumu zbog koje će se nastaviti fobično bojati pauka - jer pri susretu s (relativno) nepoznatim, nisu imali osjećaj sigurnosti već su samo osjetili i usvojili strah i paniku oko sebe. To što se poslije više nisu vraćali u tu prostoriju, bila im je potvrda da se tamo dogodilo nešto stravično i mogli su zaključiti da su pauci vrlo opasni.
Djecu nisu uznemirili samo pauci, nego nesposobnost da se nose sa stresom, odnosno mislima koje pauci i strah druge djece pa i nervoza odgojiteljice stvara. Negativne i strašne misli povezane s time što su čuli i vidjeli, izazvale su u njima ogroman strah, napad panike, a sve su to povezali s pojavom pauka.
Tako nastaje fobija, kroz negativna iskustva vezana uz neki objekt, aktivnost ili situaciju. Taj užas koji smo kao djeca u stanju zamisliti pa i doživjeti, ostaje u nama i svaki put ga iznova osjetimo, pri samoj pomisli ili u dodiru s predmetom fobije.
Fobija se može razviti u bilo kojem trenutku života, no najčešće se to događa u ranom djetinjstvu jer smo tada najranjiviji - (kad) imamo najmanje znanja i resursa.
U čemu je problem?
Nije predmet užasa problem - pauci uglavnom nisu opasni, naša reakcija na njih je ono što stvara kaos u našem životu. Nije toliki problem svijet oko nas, koliko jest onaj svijet unutar nas.
Moglo bi se tako primjerice reći, da nas ne uznemirava to što šef ili žena viče na nas, već nas uznemirava naša nesposobnost da se nosimo s nelagodom izazvanom njihovom vikom – to što viku tumačimo kao veliku krizu za nas i to što se ne znamo zauzeti za sebe…
Zapravo nas ne smetaju gužve na cesti, nego naša nesposobnost da se nosimo s frustracijom koju gužva ili kašnjenje može potaknuti – što se ne znamo opustiti i oprostiti, što ne prihvaćamo činjenicu da nemamo kontrolu nad svime u životu…
Nastavno na priču, ne plaši nas samo pauk, nego sjećanje na traumu, odnosno ponovno proživljavanje traume s kojom se nikad nismo naučili nositi...
Kako se rješava fobija?
Sretan, smiren i hrabar čovjek nije takav zato što je u njegovom životu SVE dobro, sigurno i ispravno. On je takav jer je njegov STAV prema svemu u njegovom životu ispravan, a to zato što je imao priliku upoznavati svijet u sigurnom okruženju - imao je OK iskustva kao i dobre modele, dobre roditelje, baku, brata, prijatelje, učitelje, priče, dokumentarace… od kojih je naučio kako pravilno reagirati, kako se nositi s emocijama, stresom i raznim situacijama, što je zaista opasno, a što nije, koje su naše realne granice i mogućnosti, kako se postaviti i zaštititi itd…
U tako ogromnom svijetu i užurbanom načinu života, vrlo lako se propusti koja životna lekcija pa još lakše nastane i koja trauma. No kao i svaka trauma, fobija se može (raz)riješiti. Zato postoje psihoterapeuti, da svojim klijentima na sigurnom mjestu postepeno pomognu prevladati osobne poteškoće i podrže ih u otkrivanju zdravog pogleda i reakcija na svijet.
